INTERVJU – NIKOLINA ŠUSTIĆ

Odmorimo se od tenisa uz zanimljiv intervju koji će nam približiti jedan poseban odnosno jedinstven svijet. Cestovno trčanje, zadnjih godina, stječe iznimnu popularnost kako na profesionalnoj tako i na amaterskoj razini. Međutim, postoje osobe koje ne poznaju granice odnosno rekli bi da ne mare za njih. Među njima je svakako Nikolina Šustić. Svoj sportski put započela je u košarci, a pukom slučajnošću dogodio se njezin prijelaz u cestovno trčanje koje joj je potom iz temelja promijenilo život. Prvu pobjedu ostvarila je na Splitskom polumaratonu još u vrijeme dok se aktivno bavila košarkom. I sve to ne bi bilo toliko čudno da se na tu utrku nije prijavila iz puke znatiželje bez pravog trkačkog treninga. Od tada, tijekom godina, niže samo uspjehe, najviše na ultramaratonskim dionicama (dionice duže od 42,2 km) te se prometnula u ultramaratonku svjetske klase. Svojom pobjedom na britanskoj verziji Wings for Life utrke te nastupom i pobjedom na Passatoreu (utrka od 100 km u Italiji) svakako je obilježila prvi dio ove trkačke sezone. Ova, 30-godišnja Splićanka, članica AK Sljeme, viceprvakinja je svijeta u utrci na 100 km te poznato je lice s hrvatske, a i inozemne trkačke scene. Pročitajte ovaj intervju te pogledajte svijet cestovnog trčanja iz malo drugačijeg ugla…

 

Poznata si po tome da treniraš „ na osjećaj“, tj. da nemaš neki detaljnije definirani plan i program treninga. Koliko kilometara, u takvom režimu treninga, istrčiš tjedno i koja podloga ti najviše odgovara za trčanje? Kombiniraš li i druge sportske aktivnosti s trčanjem?

 

A da, stalno isto ‘tulim’, treniram onako kako se najbolje osjećam i tako napravim otprilike 20 do 25 km dnevno. Najljepše trčanje mi je ono ranojutarnje, prije posla, kada sam svježa nakon spavanja i kada se još budi priroda i grad. Svaku večer zaspim sretna jer znam da me ujutro čeka pozdrav jednoj jutarnjoj čaroliji. Tijekom popodneva ponovo otrčim ili vozim bicikl s time da je tada veća težina u nogama koje znaju oteći nakon cjelodnevnog sjedenja u uredu. Ali čim krenem trčati tijelo kao da dođe na svoje. Iza svake sportske aktivnosti se osjećam sto puta bolje što me zaista veseli. Kad trčim, izbjegavam asfalt gdje god mogu..

Uz trčanje, volim kombinirati i druge sportove pa sam tijekom godine često provodila vrijeme navečer na bazenu plivajući, a sada plivam na moru budući da je ljeto…  Jedno vrijeme sam bila navučena i na veslanje te sam radila dosta jake treninge na ergometru, pogotovo u vrijeme mog poslovnog boravka u Švedskoj.

 

Pobijedila si tri godine za redom na tri različite Wings for Life utrke (Hrvatska, Norveška, Velika Britanija). Postalo je očigledno da ti ovakav tip utrke odgovara. Kako se za nju pripremaš odnosno imaš li nekakvu posebnu taktiku?

 

Nemam posebnu taktiku za ovu utrku već je tako ispalo samo od sebe. Pri tome me vjerojatno i sreća malo pomazila. Super mi je ta shema s Wings for Life utrkom jer je ona jako zabavna, pogotovo u svojim zadnjim metrima kada počnem bježati od auta. Tada me uhvati  ludi smijeh kao da se igram hvatala ili neke druge igre s ulice iz djetinjstva.  A i to što se radi o utrci humanitarnog karaktera je jako motivirajuće za mene.

 

Pokazala si zavidnu formu na Plitvičkom maratonu osvojivši 3. mjesto s rezultatom od 3:01:54. S obzirom na to da si bila vrlo aktivna ovog proljeća, koliko je taj rezultat realan?

 

Da, dobro sam otrčala iako s Plitvica imam i par minuta bolji rezultat. On je, doduše, postignut na nešto lakšoj stazi koja je mijenjana prije 2 godine. Eto, poklopi se da su svake godine Plitvice tjedan dana poslije Passatorea, moje najdraže ‘stotke’, a tjedan dana prije Passatorea je isto tako drag mi Kopenhagen maraton gdje imam vrlo lijepe prijateljske odnose s organizatorom. Već tri godine nastupam na sve te tri utrke, jednu za drugom. I čini mi se da je svibanj neki ludi mjesec koji mi odgovara jer je i svake godine početkom tog mjeseca i Wings for Life utrka. To je razdoblje kad se nekako sve budi, stiže ljeto, sreća je u zraku, a to me očito potakne da svake godine u isto doba ‘poletim’. Puno utjecaja za mene imaju upravo sentimenti, a ne objektivnost, realnost i fizička sprema.

 

Plitvički maraton, 2017

 

Možemo li očekivati tvoj nastup u maratonu na nekoj ravnijoj trasi i planiraš li ove godine napasti svoj osobni rekord u ovoj disciplini?

 

Nemam poseban plan. Iako mi bolje leže valovite staze, a ponajviše usponi, nadam da ću uskoro istrčati i nešto brži ravni maraton. Za to imam prvu priliku već u rujnu na Berlinskom maratonu.

 

Unazad nekoliko godina postižeš vrhunske uspjehe na dionici od 100 km (trostruka pobjednica Passatorea, ekipna i individualna viceprvakinja svijeta) te se s pravom može se reći da pripadaš svjetskoj klasi ultramaratonki. Hrvatska je tijekom zadnjih godina, pod vodstvom izbornika Dragana Jankovića, postala svjetska ultramaratonska sila u ženskoj konkurenciji. Kako si se ti pronašla u ovoj disciplini i planiraš li napasti zlato na sljedećem SP-u (2018) koje se održava u Hrvatskoj?

 

Je, zaista sam se pronašla u toj ‘stotki’, a Passatore mi je, čini se, ušao u krv. Obožavam tu utrku i tamošnju atmosferu. U početku mi je trebalo malo vremena i iskustva da se naviknem na utrke od 100 km ali sad su se stvari posložile i čini mi se da sam sazrela i stabilizirala te jedino mogu ići još naprijed…  Ovdje bih se zahvalila izborniku Draganu Jankoviću koji je imao strpljenja.

Na zadnjem SP-u na utrci od 100 km Veronika Jurišić i Antonija Orlić su također istrčale odlične rezultate te smo osvojile i ekipno srebro. One su odlične cure i mislim da sve tri možemo još napredovati u toj disciplini. Nagodinu je Hrvatska domaćin SP-a u utrci na 100 km i idemo se boriti za zlato.

 

o2

 

Spominjala si da ti je želja odraditi Ironman triatlon. Jesi li radila štogod po tom pitanju? Kako stojiš s ostalim disciplinama koje triatlon sadrži (plivanje, bicikl)?

 

Da, želja mi je, ali jednostavno ne stignem sve. Bilo bi mi drago da sam već do sada odradila Ironman, kao što sam i planirala prije svoje 30-te, ali eto, jedno su želje, a drugo je stvarni život. Jednostavno ne mogu biti na sto strana. Kupila sam trkači bicikl i dosta ga vozim. Tijekom cijele godine išla sam na bazen, svaku večer nešto plivala. Nisu to kao ni u trčanju isplanirani treninzi, već ih odrađujem onako ‘od oka’. Ali u svakom slučaju, plivanje je najbolja zamjena u slučaju trkačke ozljede te me je izvuklo i prošlu zimu kada sam morala pauzirati. Iron(wo)man ću postati kada za to dođe vrijeme.

 

Koja ti je sljedeća utrka na kojoj planiraš nastupiti? Koji su ti općenito planovi za ostatak ove sezone?

 

Ove godine nema Svjetskog prvenstva na utrci od 100 km, tako da osjećam malu prazninu, ali ima drugih zanimljivih utrka. Do kraja 2017.g. planiram trčati nekoliko maratona te eventualno sudjelovati na jednom dugom trailu u Švedskoj. Radi se o ravnom ultratrailu od 90 km koji ide stazom poznate skijaške utrke Vasaloppet. Osim toga, planiram nastupiti i na prvenstvu Hrvatske u trailu, u Valamaru, koji je i kvalifikacijska utrka za Svjetsko prvenstvo nagodinu u Španjolskoj.

 

Do sada si nastupala uglavnom na cestovnim disciplinama. Kako to da si se odlučila za nastup u trail disciplini?

 

Trail je svakako jedna predivna trkačka disciplina u koju ću se nastojati uključiti sve više u budućnosti. Za trail se čovjek treba malo i okuražiti odnosno biti spreman na padove i ozljede, nizbrdice su opasne ali opet sve je stvar iskustva… Predivno je to što je u ovoj disciplini spojeno ono izvorno, prirodno, taj instinkt za preživljavanjem i trčanje. Čim si u planini, u prirodi, ne može biti drugačije nego famozno.

 

Završila si Elektrotehnički fakultet i zaposlena si u Ericssonu. Reci nam nešto više o svom poslu. Planiraš li nastaviti svoje obrazovanje upisom na poslijediplomski studij?

 

U vrijeme dok sam studirala, imala sam veliku želju ostati na fakultetu i upisati doktorski studij. Međutim, zaposlenjem u Ericssonu moje ambicije su se promijenile, a i pronašla sam se u trčanju. Naime, doktorski studij oduzeo bi mi puno vremena te bih, uz posao, morala još barem  5 do 6 sati dnevno sjediti pred računalom. Mislim da bi me to ubilo jer ja sam osoba koja voli biti u prirodi, na zraku i jako se volim kretati.

 

Poruka za kraj?

Život se događa samo jednom, zato radite ono što vas čini sretnima te budite s onim osobama koje vas raduju.

 

o17

 

Autor: Bruno Ribarić (Krazi Fish)

Odgovori